KAKO OTKRITI LAŽOVA

Laganje cijelim tijelom je za sve nas težak posao jer nam u tome nedostaje praksa. A kada ipak odlučimo da lažemo, učinimo to nespretno, a zahvaljujući neznanju naših sudrugova ostanemo neotkriveni. Jedan od razloga zašto laž ostane neosporena jeste zato što naši poznanici ne znaju da je identifikuju. Oni znaju da on ne govori istinu jer se njegove tjelesne radnje pri tome ne slažu jedna sa drugom ili sa njegovim verbalnim znacima, ali iako zapažaju taj nesklad, nisu kadri da otkriju istinu koju on pokušava da sakrije. Dobar primjer za ovo je čovjek koji je doživio neku ličnu tragediju, a koji prisustvuje nekoj svečanoj večeri i pokušava biti veseo, tu svi vide neko komešanje u njemu samom, on nešto krije, a drugi se ne usuđuju da otkriju istinu.

Na koju se stranu pomijeraju oči osobe također može govoriti o iskrenosti nekog iskaza.   Ako neko pogleda gore i na lijevo dok odgovara na pitanje, tada osoba pristupa dijelu mozga koji je odgovoran za donošenje činjenica. Tada osoba traži pristup istini i prisjeća se šta se dogodilo. Ali, ako osoba gleda gore i na desno, tada ta osoba pristupa dijelu mozga odgovornom za kreativnost. Drugim riječima, osoba stvara odgovor i prevodi ga u laž. Premda ova teorija nije dokazana, mnoge zakonodavne grupe koriste ovu činjenicu kako bi determinirali iskrenost odgovora u uslovima ispitivanja. Iako pokreti očiju ne mogu biti upotrijebljeni kao dokaz krivice, mogu biti upotrebljeni kao signali ispitivačima da postoji još nešto što se o subjektu može naučiti (Miller i Stiff 1993).[1]

Odavanje se često vidi i u donjem dijelu tijela. Premještanje sa noge na nogu, grčenje prstiju na nogama, prekrštanje i odkrštanje ruku i slično, se brojno povećavaju kada pokušavamo da prevarimo druge. Pokušaji prevare također uključuju i gornji dio tijela u određenoj mjeri. Izrazi lica se mogu kontrolisati, a uspješan lažov može čak održati i kontakt očima sa slušaocem, ali pokreti šaka ne kontrolišu se tako lako. Jedan gest se najčešće ponavlja kod onih koji žele da nas prevare. To je dizanje i rotiranje šaka da bi se pokazali dlanovi. Ovaj se pokret koristi kako bi se signalizirala bespomoćnost. Dodirivanje strane nosa, dodirivanje oka, lizanje usana, tapkanje prstima i čvrsto držanje za rukohvate se češće pojavljuju kada osoba laže (Wainwright, 2001).

Albert Mehrabian je istražio kako se ljudi ponašaju dok lažu, naime ljudi tada manje govore, sporije govore i prave više grešaka u govoru. Čini se i da je stopa tjelesnih pokreta manja kada lažemo (Givens, 2005).

 Sistematska posmatranja ponašanja i govora tijela osoba ili grupa ljudi koji su pod sumnjom najčešće se provodi na mjestima kao što su aerodromi,  granični prijelazi, te na svim drugim javnim mjestima koji su od nacionalne važnosti. Pošto u skorije vrijeme raste opasnost od međunarodnog terorizma, neverbalna komunikacija igra vitalnu ulogu u obuci vladinog, policijskog i zaštitarnog osoblja širom svijeta. Posmatranje sumnjivog ponašanja jeste sposobnost da se vide znaci opasnosti u pokretima, načinu odijevanja, nenormalnim načinima gledanja, emocionalnom tonu glasa i u signalima obmane (laži), te po izrazima lica i gestovima (Givens, 2005). 

Najbolji posmatrači jesu oni ljudi koji su po svojoj prirodi znatiželjni pošto oni vole da znaju zašto neki ljudi nešto rade i zbog čega.  Naime, ti znatiželjnici su sposobni da se projektuju u um neke osobe i da putem uživljavanja shvate tuđu emocionalnu svijest. Možda je najvažniji primjer koji opisuje takve ljude taj da su oni u stanju sa velike razdaljine prevoditi i interpretirati značenje razgovora dvije osobe, a samo na osnovu pokreta njihovih tijela i izgleda njihovog lica. Najbolji posmatrač će uvijek sebi postavljati pitanja tipa:

“Zašto su one osobe napete?” i “Zašto me to dvoje čine nervoznim?”                                       .
U nekim zemljama svijeta je razvijen softver nazvan CCTV kako bi se putem kamera posmatralo normalno i abnormalno ponašanje osoba u javnim zgradama. Tako bi se npr. ako se neka osoba duže vremena zadrži u liftu to ponašanje ocijenilo kao abnormalno i upalio bi se alarm koji bi pozvao radnike osiguranja. Isto tako, ukoliko bi osoba za CCTV-om primjetila da npr. neki muškarac koji stoji u liftu spušta torbu na pod i otvara je, to bi također prouzrokovalo paljenje alarma. Ovaj softver također omogućava osoblju da uz pomoć kamera identificiraju i prepoznaju neka sumnjiva lica. A novija istraživanja o kompjuterskim analitičkim programima teže da razviju softver koji će biti u stanju interpretirati stavove, pokrete tijela i gestove. Prema izvještaju Reutersa (2001) naučnici u Singapuru su razvili softwer koji može da identifikuje 73 osobine normalnih i nenormalnih ljudskih pokreta kao što su brzina, intenzitet, obrazac, oblik i smjer (Givens, 2005).

Nadalje, neke svjetske avio kompanije pružaju godišnji trening za letačko osoblje kako bi im pomogli da pažljivo posmatraju neobična ponašanja i nervoznu kod putnika. Poslije stotina razlčitih letova, osoblje dobiva iskustvo o onome što je normalno, a što nenormalno ponašanje putnika. Anksioznost kod putnika bi trebala biti pažljivo posmatrana kako bi se mogle razlikovati i abnormalne namjere kod terorista, a i abnormalno ponašanje kod običnih putnika.

Osoblje svih nacionalno važnih službi treba biti trenirano u dekodiranju neverbalnih poruka koje šalje tijelo. Neki utvrđeni nepravilni oblici neverbalnih signala na aerodromima i nacionalnim granicama su slijedeći: a) kada vidimo neke osobe da prvo idu zajedno kao grupa, pa se onda razdvoje i ponašaju svako po svojim pravilima kao da su došli odvojeno, b) čudno i neobično ponašanje na aerodromima može biti i kada vidimo da neko posmatra prostorije koje se odnose samo na osoblje, kada gleda gdje su smještene kamere, kada provjerava prostore koji se odnose za dopremanje hrane i prtljaga u avione, a i kada vidimo da neko kamerom snima prostor aerodroma (Givens, 2005).

Policajci na Američkim granicama su još primjetili da dvije sumnjive osobe koje pokušavaju zajedno preći ilegalno granicu, hodaju jedna iza druge u istoj liniji što može predstavljati usmjerenost njihovih misli na zajedničku misiju ostvarivanja neprijatnih ciljeva (Givens, 2005).